munira subasic

U Potocarima ce se 11. jula saznati postoji li još Bosna

Nama se ne može dogoditi ništa gore od onoga što nam se dogadalo u julu 1995 .godine. Oni šta su htjeli, to su i uradili, ali nas nisu mogli sve pobiti i nikad im to nece uspjeti. A mi, dokle budemo živjele, necemo odustajati od naših ideja. Memorijalni centar ce se izgraditi u Potocarima, na mjestu najstravicnijeg zlocina koji je covjecanstvo zapamtilo

Nije nimalo slucajno što Munira Subašic rukovodi najmasovnijim i najaktivnijim udruženjem za traženje nestalih osoba. Ona je predsjednica Pokreta "Majke enklava Srebrenica i Žepa ". U neku ruku, i personifikacija istocne Bosne. U svakom slucaju, prava sagovornica pred obilježavanje šeste godišnjice bošnjacke tragedije u Srebrenici.

Subašic: Rodena sam u selu Stjenice kod Rogatice. Udala sam se u Podžeplje, opcina Han-Pijesak. Od 1967. do 1985. godine živjeli smo u Srebrenici, gdje sam rodila i dvojicu sinova. Od 1985. do pocetka agresije na našu zemlju živjela sam sa porodicom u Vlasenici. Odmah na pocetku agresije vratili smo se u Srebrenicu, gdje smo ostali do jula 1995. godine. Iako smo i ranije živjeli u Srebrenici, te tri i po ratne godine proživjeli smo kao i ostale izbjeglice. Mislim da je izlišno i pricati kakav je bio život u toj navodno zašticenoj zoni. Koliko je bila zašticena i od koga, najbolje su pokazala dogadanja 11. jula 1995. i narednih dana, kad su pocinjeni najzvjerskiji zlocini u povjesti ljudskog roda. U Srebrenici je našlo utocište na desetine hiljada izbjeglica iz okolnih opcina, koje su ranije "ocišcene" od bošnjackog stanovništva - Bratunca, Vlasenice, Višegrada, Han-Pijeska, Rogatice, Zvornika, Foce, Sokoca.

Teško se prisjecati tih julskih dana 1995. godine u Srebrenici…

Subašic: Dokle budem živa, nikad to necu zaboraviti. Teško mi je, još kako teško... Od tada, pa, evo, i dan-danas, ja neprestano nastojim saznati istinu o tome kako su prekinuti životi moga muža Hilme i sina Nermina, ali i ostalih Bošnjaka kojima se gubi trag i koji su "nestalu". Ništa se ne zna ni o mom djeveru Hamzi, Hilminom amidži Ohranu, amidžicu Rašidu. Dakle, iz naše porodice nestalo je petero. A tako jegotovo u svim porodicama koje su se zatekle tih nesretnih dana u Srebrenici.

Ja se sve nadam da su oni meni živi

Borba Vašeg udruženja nije samo u tome da se otkrije sudbina svih "nestalih", vec je to i borba da se sazna istina o jednom od najvecih stratišta bošnjackog maroda…

Subašic: Naša osnovna zadace jest pronalaženjesvih naših najmilijih, ali i da prežive naši najmiliji koji su ostali živi. Mi moramo ici dalje. Valja živjeti. Znaci, ne možemo stati samo na tome da tragamo za "nestalim", vec moramo voditi brigu i o živima. Te borbe se odvijaju uporedo. Clanove našeg udruženja najviše pogadaju cinjenice da oni koji su preživjeli sva ratna stradanja danas masovno odlaze u svijet. Kako nas nece boljeti kad naši najmiliji napuštaju svoju Bosnu, za koju su davali sve da je sacuvaju i odbrane njenu slobodu, a danas odlaze od roditelja,brace sestara, rodbine.

Prenatrpan je Komemorativni centar u Tuzli za smještaj ekshumiranih tijela srebrenickih žrtava. Hoce li, konacno, 11. jula ove godine biti položen temeljac za Memorijalni centar u Potocarima?

Subašic: Naše udruženje provelo anketu o tome gdje preživjeli iz Srebrenice žele da se pokopaju tijela naših najmilijih. Mi smo te rezultate pokazali medunarodnoj zajednici, izricito im stavili na znanje šta mi to želimo i da znamo šta hocemo. A želimo da se naši najmiliji pokopaju u Potocarima, tamo gdje je i pocinjen ili je zapoceo zlocin. Tu našu anketu su u OHR-u su ozbiljno prihvatili i krenulo se sa mrtve tacke. Uslijedila odluka visokog predstavnika Wolfganga Petritscha da ce se Memorijalni centar graditi u Potocarima. Odreden je odbor koji radi na rješavanju svih problema oko toga. Formirano je i preduzece koje ce raditi na izgradnji i, kasnije, održavanju Memorijalnog centra. Ako Bog da, ovih dana, 11. jula, mi cemo u Potocarima postaviti kamen temeljac Memorijalnom centru… U Tuzli je 5,5 hiljada vreca sa kostima naših najmilijih koje cekaju da barem dostojanstveno budu sahranjene. Tokom prošle i ove godine, pripremljeno je za ukop oko 1.300 tijela. Cim se položi temeljac i poravnja teren, mi cemo poceti sa ukopima. Više tuzlanska mrtvacnica nece biti pretrpana. Ja, kao majka i supruga nestalih, sve dotle dok ne nadem njihova tijela i ne ukopam ih, stalno cu se nadati i ocekivati da cujem da su oni negdje živi. Tako je kod svakoga ko je izgubio nekog od clanova porodice. Baš ta neizvijesnost je najteža. Zato se mi necemo smiriti dok ne otkrijemo istinu o njihovim "nestanku" i dok zlocinci ne budu kažnjeni.

Mi ne odustajemo – idemo u Potocare

Pouceni iskustvima polaganja temeljaca u RS, recimo za džamije u Trebinju i Banjoj Luci, slutimo da bi slicnih ekscesa moglo biti i u Potocarima. Jeste li spremne i na takav docek?

Subašic: Mislim da dijelim mišljenje svih clanica našeg udruženja, ali i svih dobronamjernih ljudi kad ovo kažem: Mi cemo 11. jula ujutro, ako Bog da, krenuti u Potocare i u tome istrajati. Nakon Trebinja i Banje Luke, 11. jula u Potocarima ce se znati ima li doista još Bosne ili je nema. Tu ce konacno polagati ispit ne samo vlasti RS, nego - i to prvenstveno – medunarodna zajednica i sve njene organizacije koje navodno implementiraju Dejtonski mirovni sporazum u ovoj zemlji. Naše udruženje nece da razmišlja o doceku. Neka se o tome brinu oni kojima je zadaca da osiguraju mirno i dostojanstveno polaganje temeljca. Naše je da brinemo brigu kako da organiziramo da to protekne što ljepše.

Cetnicki ravnogorski pokret u Beogradu, navodno, organizira svoje sljedbenike za specijalni docek onima koji 11. jula budu dolazili u Potocare. Imate li Vi informacija koje potvrduju da oni vec dovlace naoružanje u Vlasenicu, Bratuac i Srebrenicu?

Subašic: Mi ne raspolažemo takvim informacijama, ali se i ne bojimo. Nama se ne može dogoditi ništa gore od onoga što nam se dogadalo u julu 1995 .godine. Oni šta su htjeli, to su i uradili, ali nas nisu mogli sve pobili. I nikad im to više nece uspjeti. A mi, dokle budemo živjele, necemo odustajati od naših ideja. Memorijalni centar ce se izgraditi u Potocarima, na mjestu najstravicnijeg zlocina. Ovaj centar nece služiti samo za ukop naših najmilijih, nego ce biti i trajna opomena i podsjecanje na ono šta bezumlje može uraditi. To treba biti za nauk i onim Srbima koji svojim moralnim odlikama ne pripadaju tom zlocinackom jednoumlju. A, s druge strane, što je - naše naše je, i mi cemo svim sredstvima nastojati da nam se to vrati. Dakle, mi cemo, ako Bog da, 11. jula krenuti za Potocare, pa kako god bude. Ako nam i ne uspije toga dana, mi cemo se boriti dokle god ne uspijemo ostvariti svoj naum. To nam je i dug prema mrtvima. Gospodin Ivanic je u Odboru za sigurnost održavanja manifestacije polaganja kamena temeljca, pa ce se vidjeti koliki je i njegov autoritet.

Bi li se moglo dogoditi da se odgodi polaganje temeljca?

Subašic: Odgadanja, sigurno, nece biti. To necemo dozvoliti. Mi ne prihvatamo da se vodi politika preko naše muke. Nema više te sile, poslije jula 1995. godine, nema više tog zakona koji bi nas mogli sprijeciti u našim nakanama.

Strogo nepoželjni Carl Bildt

Prilikom donošenja odluke za izgradnju Memorijalnog centra u Potocarlma, Petritsch je u savjetodavno tijelo imenovao i Carla Bildta. Medutim, sva udruženja za traženje nestalih burno su reagirala protiv toga.

Subašic: Kad je gospodin Petritsch, 25. oktobra prošle godine, donio odluku da se - kao poštivanje volje majki i porodica žrtava genocida - Memorijalni centar izgradi u Potocarima, on je u savjetodavno tijelo imenovao i Carla Bildta. Mi smo odmah reagirali, organizirali smo "okrugle stolove" svih organizacije koje okupljaju gradane iz cijelog Podrinja i razmotrili smo Bildtovo prisustvo u tom tijelu. Postigli smo saglasnost svih naših struktura protiv Carla Bildta i donijeli odluku da se njegovo ime briše iz svih aktivnosti koje se ticu Srebrenice i Srebrenicana. Mi i njega smatramo direktnim sukrivcem za sve što se dogadalo u Srebrenici u julu 1995 .godine

Nagrada Društva za ugrožene narode

Prvu nagradu Društva za ugrožene narode iz Goetingema dobilo je baš udruženje gradana, odnosno pokret "Majke enklava Srebrenica i Žepa". Ova nagradu, koja nosi ime po Viktoru Golencu, britanskom izdavacu i borcu za ljudska prava, uz diplomu, podrazumijeva i novcani iznos, a njega je Udruženje podijelilo svojim najugroženijim clanicama – da im se nade za preživljavanje i za školovanje djece.Ova visoka nagrada je", kaže Munira Subašic, " priznanje bosanskim ženama, njihovom neumornom traganju za istinom, potragom za Ijudskim dostojanstvom i odbacivanje mržnje i osvete".Nagradu je, Adviji Šehomerovic i Hatidži Mehmedovic, urucio Stephan Schvartz, bivši poslanik Njemackog saveznog parlamenta, tom prilikom istakavši da je genocid u Srebrenici bio najveci zlocin u drugoj polovini 20. stoljeca i obecavši da ce njemacki narod biti uz majke Srebrenice dok ne dostignu svoje ciljeve. eremonijalu dodjeljivanja nagrade u njemackom gradu Hann Muedenu, prisustvovali su i Tilman Zülh, predsjednik Društva za ugrožene narode, i Fadila Memiševic, predsjednica Sekcije za Bosnu i Hercegovinu